Sredinom osamdesetih, tačnije 1987. godine, najvatrenija navijačka grupa koja se okupljala na utakmicama fudbalskog kluba Sarajevo, na stadionu Koševo, vjerno bodreći svoje ljubimce u bordo dresovima, odlučila je da potvrdi svoj identitet istitucionaliziranjem grupe sa konkretnim imenom.Bila je dilema koje ime dati ovoj navijačkoj grupi.O tome nije bilo jedinstvenog sporazuma, pa se dolazilo da različitih prijedloga. U opticaju su bila imena kao "Valtersi", po kultnom sarajevskom filmu "Valter brani Sarajevo", pa "Torpeda", "Tornada"... a onda je neko donio crtani roman koji je nosio naziv "Horde zla". Pogled na roman i na njegov naslov, nosio je neku čudnu asocijaciju, koja je na prvi pogled bila odbojna i ružna, jer je u sebi nosila negativni kontekst. Ipak najveći fanovi navijačke grupa FK Sarajevo: Amir Puzić - Džine, njegov brat Almir - Puza, Sijarić Enes - Sirko, Lutvikadic Almir - Luto, rahmetli Čelik Edin, rahmetli Lilić Kemo i ostali, odlučili su da ime navijaca FK Sarajevo bude "Horde zla", prema istoimenom crtanom romanu. Ime se, prema riječima Amira Puzića - Džineta učinilo interesantnim, jer je bilo nekako zvučno. Osnovni motiv za osnivanje navijačke grupe "Horde zla" bio je ogromna ljubav za FK Sarajevo, da naprave nešto novo u ovom gradu, zatim želja za putovanjima, avanturama, novim poznanstvima...
Odmah po osnivanju Hordi zla, organizovano smo odlazili na sva gostovanja FK Sarajevo. Sva ta naša gostovanja finansirana su putem kluba i Ferijalnog saveza, koji se uključio da nam pomogne. Posebno ističem jednog velikog čovjeka, koji nam je neizmjerno pomogao. Bio je to pokojni Svetozar Vujović, bivsi dugogodišnji igrač i direktor kluba. Sjećam se da su u pethodnoj Jugoslaviji prvi organizovani navijači bili fanovi splitskog Hajduka, popularna "Torcida", a poslije njih osnovane su i druge navijačke grupe. Inače, na mnogobrojnim gostovanjima na koja smo odlazili bodriti naš omiljeni "bordo" tim, doživljavali smo svašta - od raznih uvreda i psovki, pa do otvorenih fizičkih napada. No, ni mi nismo "mačiji kasalj", pa smo znali žestoko uzvratiti po domaćim navijačima. Najveći belaj imali smo u Novom Sadu, mislim 1990. godine na stadionu Vojvodne, kada su nas domaći navijači vrijeđali na nacionalnoj osnovi, upućujući nam i druge pogredne riječi. Kao navijači, imali smo velike probleme na stadionu JNA u Beogardu, kada smo napadnuti od navijača Partizana i, na intervenciju policije, dio nas je vraćen u Sarajevo, tako da i nismo gledali utakmicu. Gusto je bilo i na stadionima u Mostaru, Subotici, Zagrebu, Nikšiću, gdje se pucalo iz pištolja, ali, na sreću, sve je završeno bez većih posljedica. Na utakmicama sa Crvenom Zvezdom u Beogradu, policija bi uvijek bila spremna i u startu bi preventivno djelovala na sprečavanju sukoba između navijača Sarajeva "Hordi zla" i navijača Crvene Zvezde "Delija", te bi na vrijeme, prije utakmcie, ove dvije navijačke grupe bile bezbjedno razdvojene, tako da nikad nije bilo gužve i sukoba. Sjećam se i pokojnog ratnog zločinca, Željke Ražnatovića Arkana, koji je tada bio vođa Zvezdinih navijača i često smo ga gledali na sjevernom dijelu stadiona Marakana. Inače, uvijek smo nastojali, zbog prestiža, nadjačati navijače "velike četvorke", koji su za sebe mislili da su najbolji, ali smo i mi sebe smatrali najboljima.
U posljednjem ratu, najveći broj pripadnika navijačke grupe "Horde zla" uključio se u odbranu svoje domovine, Bosne i Hercegovine, a mnogi su dali i ono najvrijednije - svoje živote. Ne mogu nikada zaboraviti rahmetli Edina Čelika i rahmetli Kemu Lilića, koji su poginuli kao specijalci MUP-a. Oni su pripadali krugu osnivača navijačke grupe "Horde zla".
"Horde zla" su, u anketi navijačkog lista "Ćao Tifo" i sportskog lista "Tempo" zauzeli četvrto mjesto, u konkurenciji svih navijačkih grupa u prethodnoj Jugoslaviji.